..
Mi se ignorišemo, žmurimo i ćutimo, ali srešće nas sudbina da izgovorimo nedorečeno…
Mi se ignorišemo, žmurimo i ćutimo, ali srešće nas sudbina da izgovorimo nedorečeno…
Grlio sam sve od čega je trebalo da bježim…
Ne bih nikada htio da budem kriv ako me jednom prestane voljeti.
Više ni sam ne znam…koliko ti sebe dugujem?!
U meni se krije nešto veliko prema tebi, ali ja ne smem o tome.
Zavoli me. Ne toliko da te zaboli moja suza. Niti toliko da tvoja sreća postane moj osmijeh. Zavoli me. Dovoljno da možeš izdržati moju glupost. Dovoljno da možeš zagrliti svaku moju ludost. Zavoli me tek toliko da ostaneš tu. Ne predaleko, niti preblizu. Zavoli me. Ne toliko da te zaboli kada budem jednog dana odlazila….
Ona je voljela ruže, ja sam volio nju. Satima smo sjedili na toj drvenoj klupici u parku. Mnogo je voljela kišu, a ja sam volio kapljice na njenom licu, njenu mokru smeđu kosu. Ona je voljela miris trave, ja sam volio miris njenog vrata kada mi priđe da me nježno poljubi u obraz. Voljela je…
Lijepo te je vidjeti poslije svega da ponovo voliš. Vidiš da ipak možeš.
U nekim daljinama jednostavno vidiš blizine…